Opet gej (?) parada

 


Opet gej parada ?
Pa ovima je očigledno lakše uterati u dupe nego u glavu.

Posle toliko polemike u javnosti oko organizovanja parade homoseksualaca u Srbiji moram i ja da napišem koju pametnu….

 

Termionologija

Prvo nešto o korišćenoj terminologiji:

Zameram korišćenje tuđice „gej„. Upotreba tuđica (stranih izraza) se opravdava kad je potrebno imenovati neku novotariju, nešto što još nema opšte prihvaćen prevod u narodu ali Srpski jezik poodavno ima svoju reč za ovu populaciju – „peder“.
Dobro, znam, taj termin u današnje vreme ima uvredljivu konotaciju, srećom imamo i zamenu – „homoseksualac“.
Istine radi, oba termina su uvezena ali dovoljno davno pa se mogu smatrati odomaćenim i prihvaćenim.

Peder je preuzeto iz starogrčkog pederastija gde je označavao ono što danas nazivamo pedofilijom a kod nas dugo koristilo kao biseksualac (Vujaklija 1974) a od skora kao homoseksualac (Klajn 2007). Očigledno je da su naši preci sve ove pojave smatrali podjednako neprihvatljive čim su ih trpali u isti koš.

Homoseksualac je termin koji je 1886 definisao Rihard fon Kraft-Ebing u knjizi „Psychopathia Sexualis: eine Klinisch-Forensische Studie„.
Ovaj naziv je danas opšte prihvaćen kao klinički termin, međutim u poslednje vreme se čuju pritužbe od ove populacije da je i on uvredljiv.

Homofobija se koristi u potpuno pogrešnom prevodu. Originalno je  označavala „strah od ljudi“ (fobija=strah) ali se vremenom promenilo u mržnju prema homoseksulacima, i što je najčudnije ceo svet je koristi u tom značenju iako ovde nema reči o fobiji. Siguran sam da je ova nedoslednost uzrokovala nesporazume sa osobama koje se prvi put sreću s ovim terminom.

 

Prihvatanje pojave

Homoseksualizam je različito prihvaćen po svetu pa se ne može reći da je opšte prihvatljiv ili neprihvatljiv.

Organizovanje parada u nekim državama je najbolji pokazatelj stepena prihvatljivosti pojave u društu. Negde se čak održavaju i višednevni performansi.
Ipak primetna je povezanost da se države u kojima se parade organizuju u ostatku sveta i inače smatraju državama u kojima su niže moralne norme što konačno definiše prihvatljivost ovih pojava kao pitanje morala.

Naravno, sve što odstupa od ustaljenih i opšte prihvaćenih društvenih normi, je izloženo osudi društva, i to je neminovnost.
Ne kažem da je društvo apsolutno uvek u pravu, ponekad je potrebno, u skladu sa sazrevanjem čovečanstva kao vrste, revidirati neke postulate na kojima se društvo zasniva, ali ti procesi nikad nisu bili jednostavni i bez žrtava.

Iako ova pojava postoji oduvek, tek krajem 20-og veka pojavili su se pritisci da se homoseksualnost proglasi normalnim stanjem. Na internetu se mogu naći brojne studije pa čak i knjige koje vode u tom pravcu, ali konsenzusa stručne javnosti još nema.
Naravno, pritisci su postojali samo u zemljama kod kojih smo već pomenuli da imaju nižu razinu moralnih normi.

Medicinski, homoseksualnost je dugo smatrana bolešću što je svakako netačno. Od bolesti se umire ako se ne leči, bolestan čovek nije sposoban za rad, što ovde nije slučaj.
Ova nepravda je ispravljena u 19-om veku kada se to počelo tretirati kao mentalni bolest, a danas se klasifikuje kao poremećaj (disturbance).
Američki registar mentalnih poremećaja (DSM-II) i međunarodna referentna knjiga MKB-10 danas vode homoseksualnost kao „egodistonična seksualna orjentacija„, a MKB-10 ga dodatno vodi i pod oznakom „poremećaj polne sklonosti„.

U Srbiji, stanovništvo nema izražen anti-homo stav.
Dokaz za ovu izjavu je izveštavanje medija, ali ne ono puko prenošenje saopštenja zabrinutih udruženja, nego izveštavanje o konkretnim dogođajima.
Pokušajte da se prisetite, kada ste čuli da je neko imao neprijatnost zbog svoje seksualne orjentacije?
Naravno, sporadični incidenti se i dogode ali mnogo su češća izveštavanja da su neka žena ili cigan (iliti pripadnik romske nacionalnosti) pretučeni ili diskriminisani na poslu. Dakle nema govora o „pojavi“ koju treba sistemski rešavati – za sve takve slučajeve policija ima sasvim dovoljno kapaciteta da ih redovnim operativnim radom sama procesuira.

Najave nasilja tzv. navijačkih grupa ne treba svrstavati u stav stanovništva, to su ekstremističke grupe i one ne mogu ulaziti u prosek javnog mnjenja. Ni u jednoj državi.
Takođe, njihove pretnje su mnogo više usmerene protiv paradiranja i praktično ih ne možete čuti u van-paradnim mesecima i van-paradnim kontekstima.

 

Stav

Smatram da je svako od nas apsolutni krojač svoje sudbine i da ništa nije unapred zacrtano.

Ne mogu da prihvatim tezu da se neko rodio kao homoseksualac.
No way.
Seksualna orjentacija je isuviše komplikovano stanje na koje tokom dugogodišnjeg sazrevanja utiče mnogo faktora i iskustava koji će pregaziti bilo kakvo urođeno stanje.
Isto kao kad za nakog kažu „on se rodio da bude ubica“.
Naša sudbina je stvar naših ličnih izbora na uticaje okoline.

Forsiranje termina „gej“ za imenovanje ove populacije pored već odomaćenih termina smatram preterivanjem.
Pa i za cigan je dovoljno jedan zvanični sinonim – rom.
Ispada da se ovi naši, domaći, homoseksualci smatraju najomraženijim grupacijom u zemlji, i da u našem jeziku nema dovoljno finog naziva i da se mora koristiti engleska reč, dakle naš jezik nije dovoljno fin za njih.
E to ja smatram uvredom nas ostalih.

Vređa me i što organizatori „parade ponosa“ u medijima kroz saopštenja naš narod nazivanju homofobičnim, da smo prost narod koji zaostaje za svetom. Da li bi iko od njih to smeo reći Arapima na primer? Ili se podrazumeva da to nije u skladu sa njihovom kulturom i tradicijom, a naša nije važna, našu ćemo lako da menjamo?

Vređa me i stalna pretnja pravnim nasiljem. U većini saopštenja raznih NVO pominju se tužbe, podnošenja prijave zbog „govora mržnje“ što posledično nagoveštava da će podneti tužbu protiv svakog ko ih popreko pogleda. Izvinite ali ne mogu biti blagonaklon prema onima koji sa toliko entuzijazma prete javno preko medija. Takav nastup samo pojačava tenziju javnog mnjenja i ne može ništa dobro doneti. Koliko znam Dragan Marković Palma je i novčano osuđen zbog tog dela iako je njegov doprinos građanima Jagodine nemerljivo veći od doprinosa ovih NVO.

S druge strane, smatram nedopustivim da neko uzima zakon u svoje ruke i preti drugome nasiljem. Svaki, da podvučem, SVAKI takav slučaj mora biti sankcionisan. I homoseksualci su ljudi i ako meni zakon garantuje bezbednost (kroz policiju i sudstvo) moraće i njima.
Već sam bio u prilici da bijem stoku koja se iživljava na ženama, i neće mi biti teško da uletim i u antipedersku tuču, ali nikako da ugledam jednu.

Homoseksualnost smatram poremećajem.
Da budemo iskreni, svi mi imamo neki poremećaj inače bi smo svi bili isti.
Ili volimo ljuto, ili smo alavi (gojaznost), ili smo nedruštveni, ili smo netrpeljivi prema doseljenicima (ksenofobija), ili smo depresivni, i većina nas će se prepoznati ovde negde.
Homoseksualnost je poremećaj seksualnosti.
Takođe, ne treba zaboraviti ni društveni aspekt. Svako društvo teži da ima normalnu reprodukciju i natalitet, i očekuje od svog članstva da ispuni svoju osnovnu biološku reproduktivnu funkciju. Ako je ta funkcija ometena onda taj član ima poremećaj biološke funkcije.

Neprimereni su i zahtevi za pružanjem većih prava homoseksualcima uz obrazloženje da su oni ugrožena grupacija. Ne, samo treba policija da radi svoj posao i biće u ravni sa svima drugima. Imaće čak i moju pomoć ako je zatraže.

Da li insistirati na lečenju tog poremećaja?
Ne.  Da sam ja recimo pedofil i dokle god to suzbijam i taj moj poremećaj ne utiče na okolinu imam puno pravo da ga ne lečim, ali ako izgubim kontrolu i napravim incident onda društvo ima obavezu da me uputi na lečenje. Homosekualizam je dobrovoljan odnos dve punoletne osobe i u svom normalnom obliku ne utiče na okolinu te nema potrebe za takvo insistiranje.

Odobravanja istopolnog braka?
Ne. Znate li koja je funkcija braka ?
Većina religija forsira brak kao podršku konceptu monogamije ali i da bi vezali muškarca da pomogne ženi u podizanju potomstva. Uveren sam da je institucija braka, tj. nametanje odgovornosti muškarcu koji bi radije „da ubode pa ode“, doprinela bržem razvoju civilizacije uopšte. Dakle funkcija braka je podrška podizanju potomstva, a bez mogućnosti za potomstvo ni brak nema svrhu.
Treba vam brak da biste njime ozvaničili svoju vezu? Mislim da je brak mnogo šira institucija i nije tome namenjen.  Nemojte klati vola zbog kile mesa.

Usvajanje dece u istopolnom braku?
Ne. Razlog je najprirodniji moguć: za normalan psihofizički razvoj deteta potrebni su i otac i majka, i Jing i Jang, i crno i belo, majka da pruži ljubav i nežnost a otac da pruži zaštitu i disciplinu. Oni se mađusobno nadopunjuju kako bi dete pripremili da se što bolje snađe kasnije u životu.
Nebrojeno puta ste svi čuli rečenicu „nedostajao mu je otac u životu“ ili „problematično dete, vidi se da je rastao bez majke“.
Slažem se da je moguće da bi neki par mogao da adekvatno odigra obe uloge ali veoma retko i smatram da bi smo imali više štete nego koristi ako bi se to omogućilo na sistemskom nivou.

Paradiranje?
I da i ne. Evo i zašto…

 

Parada

Izvođenje bilo kakvog performansa na javnom mestu mora biti u skladu sa opšte prihvaćenim normama društva. Tačka.
U suprotnom javno negodovanje ostatka nacije je neminovno, a kako u svakom društvu postoje i oni agresivniji pojednici (ekstremisti) mora se računati i na ozbiljnije bezbednosne probleme.

Nemam ništa protiv ako bi to bila mirna šetnja u kojoj bi građani prošetali normalno obučeni, da svi vide da su oni zaista normalni ljudi i da su smo se svo vreme susretali s njima samo nismo primećivali.

Međutim sami nazivi manifestacije imaju ogromne moralne implikacije i etiketiraju je kao neprihvatljivu. Naziv „Parada ponosa“ je u suprotnosti sa onim što većina građana smatra razlogom za ponos, a „Belgrade pride“ nedvosmisleno svima stavlja do znanja kako će izgledati buduće manifestacije. Svi smo imali priliku da u medijima vidimo kako izgledaju istoimene manifestacije u svetu. Nebitno je što je ova kod nas zamišljena i najavljena kao uobičajna šetnja ulica, bez skaradne odeće, kad je jasno u kom pravcu to vodi.

A šta je cilj paradiranja? Zvanično?

Neuobičajno, odgovor na ovo pitanje je bilo znatno teže saznati nego što bi se očekivalo. Taj podatak se veoma retko pojavljivao u medijima a često su udruženja koja stoje iza organizacije iznosila različite tvrdnje. Najčešće je pominjano da su im ugrožena građanska prava, ali koja?

Ako se misli na diskriminaciju prilikom zapošljavanja pokušajte da se setite dali ste ikada čuli za takav slučaj? Moram da vas podestim na izjavu g. Vladimira Majstorovića koji se već deceniju bavi zapošljavanjem (HR manager): „… do sada mi ni jedan direktor nije rekao da mu ne šaljem takve kandidate. Neki su mi rekli da ne šaljem: žene, sa privatnih fakulteta ili omladince iz doma.“
Ni ja lično nisam čuo za takav slučaj i verujem da bi inspekcija rada u slučaju prijave brzo to regulisala.

Ako se misli na fizičko nasilje, kao što sam naveo ranije, češće se dešava da je neko napadnut jer je slabijeg pola ili druge nacionalnosti nego zbog seksualne orjentacije. Sporadični slučajevi se događaju ali sigurno ne u obimu koji zahteva akciju. U saopštenjima udruženja se povremeno mogu videti osude konkretnog napada na nekog homoseksualca, ali se u većini slučajeva radi o tome da je sukob prouzrokovalo nešto drugo, a ne seks.orjentacija. Kao konkretan primer imate nedavne tuča u Temerinu koje je odmah u medijima  nacionalni savet Mađara predstavio da su na nacionalnoj osnovi da bi se kasnije ispostavilo da je svađu iniciralo klasično rivalstvo oko neke devojke.

Brak, deca? E to će „malo da izvinu“. Ta egzibicija je moguća u samo nekoliko zemalja sveta dok većina nema nameru da o tome uopšte razmišlja.

 

Novac

Moj je utisak da je parada sama sebi svrha.

Moram da vas upoznam sa činjenicom, ako niste znali, da su udruženja koja organizuju ili podržavaju paradu, dugogodišnji korisnici velikog broja domaćih i stranih fondova.

Uveren sam da je najveći broj tih organizacija osnovan zbog novca iz fondova.
Ništa lakše nego osnovati NVO ugroženih u nekoj oblasti i pravdajući se fiktivnim troškovima aplicirati za fondove.

Ovo su samo neke od fondacija koje upućuju donacije ovim organizacijama:

  •  EU program za razvoj civilnog društva
  •  EU fondovi: EIDHR, Youth in Action programme, EQUAL, Combat against Discrimination, European Youth Foundation, European Mobility Fund,…
  • Ostali: UNESCO, Dutch Government LGBT fund, Canada fund, Commonwealth Youth, Aestrae fondacija, EEA and Norway Grants, Francophone Countries Youth Mobility,  Open society institute,…

Pretpostavljam da su posle nekog vremena preterali i  da se EU našla u problemu kako od mnoštva zahteva odabrati koga finansirati što je nateralo veća i ozbiljnija udruženja da stvarno nešto i organizuju i da se napravi medijska pompa kako bi opravdali dalje donacije i prikupilo što više članstva.

Razmislite: u svim zemljama u kojima homoseksualci već imaju daleko veća prava nego obični građani, parade se i dalje održavaju. Zašto?

 

Budućnost

To što zaostajemo za svetom daje nam fantastičnu mogućnost da posmatranjem razvoja događaja u zemljama koje su prihvatile paradu, pa i otišle dalje od toga, dobijemo skicu i naše budućnosti.
Nadam se da niko nema ništa protiv ove teoreme.

Pa da vidimo:

  • U Kaliforniji homoseksualci su tražili da se u obdaništima zabrani deci da koriste termine „mama“ i „tata“, kako se ne bi povredila osećanja druge dece koja imaju 2 mame ili 2 tate.
  • U Holandiji je dugo godina javno funkcionisalo udruženje pedofila „Martijn“ da bi ga ove jeseni sud konačno zabranio.
  • Udruženje pedofila Danske (Danish Pedophile Association – DPT) i danas funkcioniše.
  • U Hrvatskoj je prošle godine dostavljen predlog da se izbaci iz krivičnog zakona incest kao delo koje se kažnjava. Nemam podatak kako je to prošlo.

Kaže jedna naša stara poslovica:
„nismo mi nasledili ovaj svet od svojih predaka, mi smo ga pozajmili od naših potomaka“.

2 Comments

  1. Max каже:

    Homoseksualne osobe i njihovi lični problemi su poligon na kojemu politički lobiji igraju svoju utakmicu koja se zahuktala 1973., kada je Američka udruženje psihijatara političkom odlukom – a ne iz medicinskih razloga – skinula homoseksualnost sa listepsihičkih poremećaja,a sad se te iste snage bore u Americi za pedofiliju. Dr. Charles Socarides je autor brojnih knjiga i dobitnik nagrade Distinguished Professor Award (Nagrada za istaknutog profesora), koju mu je dodelilo udruženje britanskih psihologa i psihoanalitičara (APP). Evo kako on opisuje način na koji je američko udruženje psihijatara promenila homoseksualnost od patološkog stanja u ‘životni stil’:,, Godine 1972. i 1973. homoseksualni aktivisti uspeli su pridobiti vodeće ljude u Američkom udruženju psihijatara pa su nizom poteza i obmana preko noći ‘izlečili’ homoseksualce – sudskim nalogom. Uspeli su to udruženje pridobiti da izjavi kako odnos sa istim polom nije poremećaj, nego samo ‘stanje’ – jednako neutralno kao i ljevorukost. Mi koji se nismo saglasili sa tom novom političkom definicijom ubrzo smo ušutkani na vlastitim stručnim sastancima. Na sveučilištima su ukinuta naša predavanja, a naučni časopisi, odbijali su nam objavljivati naučne radove.”Viktor Frankl, otac logoterapije, nazivao je homoseksualnost perverzijom i bolešću. U novije vreme naučnici počinju priznavati ono što Freud, Jung, Frankl i ostali nikad nisu ni dovodili u pitanje – homoseksualnost je bolest. U posljednjih nekoliko godina izlaze naučni radovi mainstream naučnika koji dokazuju povezanost homoseksualnost i psihopatologije, poput onih dr. J. M. Baileya, dr. G. Remafedija i dr. R. Friedmana. Kakva je to ljubav koja uranja u tuđe ekskremente ili koristi pomagala iz pornografskih sex-shopova? Gdje je u tome razlog za ponos i zašto bi društvena zajednica trebala prihvatiti, čak podsticati takvu „ljubav“? Anus nije stvoren za primanje znakova ljubavi nego za izbacivanje suvišnih i mrtvih tvari.Osim toga, homoseksualnost se ne može podvesti pod kategoriju seksualnosti, jer negira osnovnu premisu seksualnosti (odnos suprotnih polova) i negira najvažniji modus žive prirode – dvospolnost.Čitava ljudska anatomija i psihologija oblikovana je u smeru razmnožavanja; prirodni objekt seksualnosti je dakle drugi pol.Oni koji odbijaju prihvatiti homoseksualnu kulturu, odnosno izjednačavanje homoseksualnosti i heteroseksualnosti, moraju platiti visoku cenu: uz pomoć medija, te se osobe prikazuju kao pobožni licemjeri, homofobi, heteroseksisti, neznalice, mrzitelji, netolerantni, rasisti, nacisti, seksisti, elitisti itd.Jedno od glavnih oružja gay agende su optužbe za homofobiju.Činjenica da se neko ne slaže sa stajalištima gay populacije, ne znači da je zato primitivan, nazadan i slično, nego da drugačije misli.Borba protiv diskriminacije ima smisla sve dok sama ne postane diskriminatorska, zahtijevajući cenzure i kaznene progone za sve koji drukčije misle. Glasnogovornici LGTBIQ pokreta hoće „potpunu jednakopravnost“. Traže „izjednačavanje homoseksualnih i heteroseksualnih porodica pred zakonom“. Ako se ide tom logikom, treba hitno poraditi na ukidanju Paraolimpijskih igara, ne izdvajati osobe sa hendikepom u neku posebnu grupu, nego sve sportaše staviti u istu kategoriju. Dole segregacija i diskriminacija! Zašto uopšte postoje Paraolimpijske igre? Zato što sportisti sa hendikepom ne mogu ostvarivati iste rezultate kao i zdravi sportisti. Zašto se istopolne veze i brak ne mogu zvati istim imenom? Zato što su homoseksualne veze hendikepirane u poredjenju sa heteroseksualnim vezama. Homoseksualna i heteroseksualna veza ne mogu se zvati istim imenom niti tretirati na isti način jer nisu isto.Homoseksualci imaju pravo na svoje stavove, ali nemaju pravo svoje stavove nametati široj društvenoj zajednici.Ne radi se tu ni o kakvim homoseksualcima, baš ikoga briga za njih, već o novoj ideologiji kulture smrti, čiji ideolozi samo iskorištavaju angažirane homoseksualce kao toljagu za ušutkivanje neistomišljenika. Da im je stvarno stalo do zaštite homoseksualaca onda bi u prvom redu stali u zaštitu onih koji su stvarno diskriminirani, a to su diskretni homoseksualci koji se žele izlečiti i voditi normalan porodićni život.Velik broj doktora uspješno leči homoseksualce, a neki od njih su G. V. Ardweg, Ch. Meves, R. Cohen, J. Nicolosi, Ch. Vonholdt, L. Payne, W. Gasser, Anna Freud, V. Frankl, Ch. Sociarides i mnogi drugi.Samo zadnjih desetak godina u SAD-u i Holandiji je izlečeno više od 25 000 homoseksulaca…Jedan izlečeni homoseksualac, C. Cook, je primetio: ,,Naša heteroseksualnost leži zatrpana hiljadama strahova”….A izlečeni homoseksualac, psiholog dr. R. Cohen kaže: ”Niko nije rođen kao homoseksualac”.Kada bi postojao navodni “homoseksualni gen”, onda bi homoseksualna populacija već davno izumrla, obzirom da humana reprodukcija nije moguća među istopolnim partnerima. Danas homoseksualizam više nije seksualna opredeljenost neke osobe, već je jedna ideologija…

  2. Sana каже:

    Bravo za tekst

Оставите одговор на Max Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *